google.com, pub-6156506978681103, DIRECT, f08c47fec0942fa0
top of page
Search
  • Writer's pictureBim Bam BOOM

Obilježavanje blagdana" Svih Svetih" s djecom



Dan mrtvih i Dušni dan svake nas godine podsjećaju da posvetimo malo više vremena pokojnicima, sjećanjima na njih i našim uspomenama. Uređuju se grobovi, stavlja cvijeće i pale svijeće. Lijepo prošetati uvečer i promatrati titraje tisuća svijeća, ali je jednako lijepo prošetati danju među uređenim grobovima i promatrati maštovite grobnice, kipiće, ukrasne željezne ograde i raznoliko uređeno cvijeće.


U to možete uključiti i djecu, prošetati, ispričati im zašto obilježavamo i koga se

prisjećamo na taj dan, djeca mogu doprinijeti kreativnim radovima kod kuće (primjeri na slikama kraj teksta) .


Smrt je sastavni dio života te ga takvog treba prihvatit od malih nogu, u nastavku teksta saznajte kako djeca doživljavaju smrt s obzirom na dob djeteta te kako s njima razgovarati o tome.


Treba li s djecom razgovarati o smrti?


Ukratko odgovor je da, potrebno je. Smrt je sastavni dio našeg života, neizbježna je i djeca se s njom susreću u svakodnevnom životu kroz npr. promjene u prirodi, pronalaze mrtve kukce, dožive smrt kućnog ljubimca ili se u nekom razdoblju svojeg života susretnu s time da im umre netko blizak. Posljedično djeca razmišljaju o smrti i imaju pitanja o smrti koji su dio normalnog procesa odrastanja.


Gubitak koji tada nastane nakon smrti je nešto što traži vremena, energije i razumijevanja kako bi prošao proces tugovanja i kako bi se gubitak na kraju integrirao u naše životno iskustvo. I koliko god je to težak proces, uvijek je lakši za osobu koja ima neka saznanja o smrti, o tugovanju i koja ima podršku bliskih osoba.

Iz tog razloga je važno s djecom od malena razgovarati o smrti.

Sam razgovor o smrti treba biti potaknut situacijom, samim događajem (smrt susjeda, kućnog ljubimca, bliske osobe...) ili dječjom znatiželjom. Djeca najčešće postavljaju onoliko pitanja koliko su u tom trenutku spremna primiti informacija. Poštujte njihov tempo.

Djeca nepoznate situacije i nova iskustva mjere i prorađuju prema reakcijama njima važnih odraslih osoba. Stoga je bitno koliko imaju podršku upravo tih odraslih osoba i kako se te osobe ponašaju u susretu sa smrću (primjer tugovanja, poimanja smrti općenito...).

Kada djeca imaju informacije o nečem njima nepoznatom, tada ih je manje strah i postoji manja mogućnost da sami u svojim mislima razvijaju strašne priče o tome što se događa kada netko umre.



Kako se pojam o smrti mijenja od vrtićke do školske dobi?


Djeca predškolske dobi ne mogu sasvim shvatiti pojam smrti, pa je tako za dijete od 4 do 5 godina smrt vrsta sna. Ne shvaća da smrću prestaju životne funkcije i ne shvaća konačnost smrti; zbog egocentričnosti u mišljenju, sebi i svojim mislima može pripisati uzročnost nečije smrti ("nisam slušala baku pa se razboljela i umrla").

Dijete u dobi od 5 do 6 godina pomalo shvaća konačnost života, ali ne razumije univerzalnost smrti (da je neizbježna svim ljudima) i fenomen smrti personificira.

U dobi od 6 do 7 godina dijete počinje razumijevati da je smrt kraj života, ali još uvijek teže razumije njenu univerzalnost i neizbježnost; traži stvarne predmete (npr. sliku) kao pomoć u opraštanju od umrlog i traži puno informacija kad se govori o smrti.

Tek djeca u osnovnoj školi počinju razumijevati neizbježnost i konačnost smrti, pri čemu dob u kojoj to sasvim razumiju varira (najčešće tek izmešu 9 i 11 godina).

O čemu sve možete razgovarati?

Razgovori o smrti mogu ići u raznim smjerovima:

  • što to znači umrijeti – što se sve može kad si živ, što više ne kad si mrtav (npr. Umrijeti znači da osoba više nije živa, njeno tijelo je prestalo „raditi“ – ne osjeća bol, ne diše, ne kupa se, ne treba više jesti ili činiti bilo što.“; o univerzalnosti (sve živo jednom umre – najčešće od starosti, ali nekada i neočekivano radi bolesti ili nesretnog slučaja) – koristite primjere i usporedbe


  • koji su običaji ili kako se čuva sjećanje na umrlu osobu (što se radi s ljudima koji umru, što se radi na sprovodu, o nošenju crnine, izradi vijenaca, molitvi, odlasku na groblje, paljenju svijeće u kući, čuvanju slika ili predmeta umrle osobe...) – u našim krajevima i našem vremenu, ili kroz povijest i u drugim narodima

  • kako se ljudi ponašaju ili što mogu osjećati kada umre netko blizak (ne vjerovati da je to istina, plakati više ili manje, željeti društvo drugih ili samoću, osjećati i tugu i ljutnju jer je netko umro i strah da se ne ponovi...)

  • o vašim vjerovanjima o tome što se događa poslije smrti – možete reći da različiti ljudi vjeruju različite stvari – a istinu znaju zapravo tek oni koju su umrli; reći da ne znate...

Važno je da govorite o smrti u konkretnim terminima, jer korištenje eufemizama može zbunjivati ("otišla je", "mirno je zaspao", „otišao je na nebo“... – mlađa djeca ne shvaćaju preneseno značenje ovih izraza pa se mogu bojati kada se drugi puta za nekoga kaže da je zaspao).

Ako ste religiozni, djetetu možete smrt pojasniti kroz religiju na način da povežete smrt s neposrednim iskustvom sprovoda, mise, molitve, posjeta groblju, ali i uz to je potrebno djeci objasniti da je smrt biološki proces koji se događa svim živim bićima.

Ponekad je najbolji i najiskreniji odgovor da nešto ne znate. Možete i reći da vam je teško o tome pričati (što je bolji odgovor nego "ti si premala da to shvatiš").


Djetetu treba dati poruku „Slobodno me pitaj što te još zanima, ja ću ti pokušati odgovoriti.“



Prilagođeno prema tekstu:

Neda Vac Burić „Kako se djecom razgovarati o smrti?“



Tina Mijat „Kako s djecom razgovarati o smrti?“





279 views0 comments

Recent Posts

See All

Comments


bottom of page